Priznajem, osuđujem tuđe ponašanje, izgled, odluke i izbor. Koliko nas je spremno priznati ovu naviku sebi i ostatku svijeta? Poput većine pribjegavam donošenju zaključaka iako ne znam što je prava istina. Na osnovu površnih i poluistinitih podataka utvrđujem „činjenično stanje“, uokvirujem, pakiram u kutije, slažem u ladice, kategoriziram i lijepim naljepnice. Vrlo jednostavno donosim presudu i živim svoju zabludu, promatrajući ljude i situacije jednodimenzionalno.
Svijet kao šira slika
Kao neko tko želi promatrati svijet kao „širu sliku“ morala sam si dozvoliti sagledati stvari iz različitih kuteva i tako se izazvati u nastojanju da promjenim naviku koja me vukla korak unazad. Već na početku počela su navirati pitanja:
Na prvom pitanju ego se već strašno uznemirio, vrišteći: „Pa valjda JA nešto znam! Moje mišljenje je ispravno i objektivno! Samo govorim onako kako jest, ne rugam se, ne kritiziram, ali jednostavno je tako!“ Iz vizure ega, moja objektivnost je neupitna. Razmišljajući dublje, moja objektivnost je rezultat različitih uticaja, programa i kalupa. Vjerovatno je nekada netko koga sam, iz nekog razloga, smatrala objektivnim ili stručnim, rekao nešto što sam usvojila kao apsolutnu istinu i uvjerila samu sebe kako je to moje mišljenje.
Objektivno ili subjektivno
Uvjerenost u ispravnost tog mišljenja zbilja je smiješna, baš kao i potreba da je drugi uvaže kao relevantnu. Definicija objektivnog glasila bi: lišenost emocija, vrijednosti i svega neopipljivog. Međutim, objektivno se često miješa s normalnim, zdravorazumskim, ustaljenim i društveno prihvatljivim. Svi mi koji tvrdimo da smo objektivni, zapravo smo debelo subjektivni. Odbijamo priznati da progovaramo iz svog sistema vrijednosti, s osobnog balkona koji nas koči da vidimo širu sliku.
Naravno, možda se pitate kakve to veze ima s praksom kritiziranja? Povezano je, jer se iza paravana objektivnosti želi sakriti ranjivost. Odnosno, pokušava se maskirati nesposobnost prihvaćanja osobne prirode. Naša mišljenja su itekako osobna, subjektivna, obojena vrijednostima, emocijama, prošlim iskustvima, odgojem, itd. I to je sasvim u redu! Ipak, nije u redu bježati od toga. Jer, smatrati svoje mišljenje „ekspertnim“ doprinosi aroganciji koja podrazumijeva kritiziranje svega i svakoga. Zbog toga je, u najmanju ruku, neozbiljno i nesmotreno donositi zaključke iz egoistične pobude da budeš pametan, ispravan i objektivan. Pogotovo onda kada raspolažeš s malo ili nimalo činjenica.
Ne znam…
Kad sam sama sebe zapitala: „Je li ok ne imati mišljenje?“ ego je uzvratio protupitanjem: „Kako to misliš – nemaš mišljenje? Helou?“ Sasvim normalna reakcija. Jer ja sam uvijek imala spreman odgovor, svakom loncu bila poklopac i naravno, najpametnija. No, radeći na tome da to promijenim, uvidjela sam da je odgovor „ne znam“ ponekad više nego dovoljan i da nema ništa loše u tome što ne znam. Čak štoviše, puno je bolje nego iznositi pogrešan ili iskrivljen stav.
Začepiti usta sveznalici u meni sa skromnim, sramotnim i glupim „ne znam“, značilo je veliki uspjeh. Tada sam shvatila kolika sam ustvari neznalica kad se upuštam u kritiziranje drugih bez da znam stvarne uzroke njihovih odluka i ponašanja. Odnosno, što je to što se zaista događa iza kulisa.
To me osvijestilo u pogledu toga da je vrlo teško znati istinu. Sve je relativno i vrlo je lako upasti u zamku automatskog zaključivanja na osnovu pukog pretpostavljanja. Kako je sve moguće, ništa nije isključeno i sve je isključeno. Ključna riječ, u mom vokabularu rijetko korištena – MOŽDA! Dakle, mogu nagađati do besvijesti bez da donesem automatsku presudu i zaključim predmet. Ostaviti otvorena vrata ili ostaviti da nešto visi u zraku, također je iznimno teška zadaća za osobu poput mene koja sve želi završiti, uobličiti i dati ime.
Ništa ljudsko nije mi strano
Prvi sam put prepoznala tu crtu rigidnosti koja me u prošlosti puno koštala. Nanijela je štetu i meni i drugima. Grubo sam otpisivala druge zbog njihovih mana i nedostataka. Biti u krivu – velik je pomak jer svoje „pravo da sam u pravu“ nikad nisam dovodila u pitanje. Iz ove perspektive, želja da budem u pravu i da se takmičim u tome, izgleda mi krajnje djetinjasto i traži puno energije.
Prestati osuđivati također iziskuje puno truda i posvećenosti. Ali, cilj vrijedan toga je – preskočiti „balkon“ koji nas sputava u razumijevanju i prihvaćanju drugih onakvih kakvi oni jesu. Šira slika o kojoj govorim je princip “ništa ljudsko nije mi strano”. Jer, jer svaki pokušaj da se odvojimo od drugih, isticanjem razlika, zanemarujući sličnosti je produbljivanje patnje i odstupanje od ljubavi prema sebi. Tada se moramo zapitati zašto tako oštro sudimo sebi, pa se to ogleda u nemilosrdnoj kritici tuđeg načina života, osobina ili nečeg potpuno banalnog, poput stila oblačenja?
Varka je misliti da smo bolji od drugih ako iskažemo „objektivan“ stav naspram toga kako žive ili rade. Bijedan je izgovor i utjeha, također. Dok smo fokusirani na druge, naši neriješeni problemi se gomilaju poput neopranog suđa. Gledati svoja posla je najkonkretnija životna formula, jer, dokle god se bavimo drugima, zapostavljamo sebe.
Testiranje granica i mogućnosti
Ako nekome nedostaje motivacije i akcije kako bi poboljšao svoj život na bilo kojem polju, sve što treba učiniti je prestati pričati negativno i arogantno o tuđim životima. Odnosno, prestati trošiti energiju na prosuđivanje i osuđivanje. Tada će se, po defaultu, okrenuti sebi. Pronaći će vrijeme neophodno da se posveti svojim ciljevima. Ono što je još bitnije, promijenit će se u odnosu prema drugima. Postat će tolerantnija i otvorenija osoba nego što je bila prije. Razumijet će njihove razloge. Dat će im prostor i slobodu djelovanja. To je prirodan proces za koji je potrebna jaka volja i entuzijazam, kako bi se iskoračilo u novo područje i testiralo svoje granice i mogućnosti.
Šira slika podrazumijeva da svatko od nas djeluje iz svog trenutačnog nivoa svjesnosti. I zbog toga nema opravdanog razloga za grubost, podsmijeh i osudu. Neznanje, neosviještenost, postojeći programi razmišljanja i postupanja samo su polazne stanice na kojima treba razvijati prihvaćanje, milost i ljubav. Ali, prvo prema sebi.
